Dom je tamo gdje boli

Piše: Nihad Kreševljaković

„Dom je tamo gdje boli“ u emisiji Ritam Balkana rekao je Vlatko citirajući brata Gorana Stefanovskog.

Jednom prilikom prije desetak godina moj stariji dobri, mudri prijatelj Mustafa, vidno ljut zbog nemogućnosti političara da od države naprave državu, ispričao mi je priču o biranju poglavica u nekom indijanskom plemenu. Negdje je, valjda, to čitao ili je gledao neki film. Kada izaberu kandidata za poglavicu, slijedi proces inicijacije. Budući poglavica svlači odjeću sa sebe i ostaje kao od majke rođen. Potom neki ne osobito važni za priču, nalože vatru i užare kamenu stolicu. Prije nego što preuzme vlast, budući poglavica treba tako gole stražnjice sjesti na tu žeravicu. Nema dileme da to boli. Tek tada, nakon što shvati šta je ta stolica na koju će zasjesti, postaje poglavicom svoga plemena.

I kod nas, kao i u tom spomenutom plemenu, ljudi biraju poglavice. Mnogo je plemena, kantona, općina i komisija, pa se često desi da se ne stigne povesti računa ni o tome da li nam poglavice imaju kakav kriminalni dosje a, koliko znam, ne traži im se ni ljekarsko uvjerenje da znamo je li nam poglavica  mentalno zdrav.

Narod zaokružuje

Vjerujem da bi takav zahtjev većina njih smatrala neprikladnim, jer šta ima veze je l'čovjek u poštenju i pameti, ako ga narod zaokružuje. Tek da mi ovdje ne promakne još jedan detalj, u slučaju da možda za važne funkcije, ipak, treba imati i neko ljekarsko uvjerenje. Je l' ono u našim krajevima nastao onaj vic kad pitaju nekog zna li voziti avion, a on odgovara: „ Ne znam, ali mogu nabaviti uvjerenje i potvrdu da znam“!?

Vjerujem kako nije loše da naši sadašnji i budući političari, a i mi svi nekad čujemo ovu priču. Vlast je upravo to. Ta užarena fotelja traži požrtvovane, hrabre, odlučne, poštene, sposobne, pametne i suosjećajne ljude... Ukratko, najbolje među nama. 

Kažu da su političari ogledalo naroda. Realno, ne sviđa mi se ta slika mene u tom ogledalu. Ima jedan kur'anski ajet koji poučava da Bog neće promijeniti stanje jednog naroda dok se taj narod ne promijeni. Bože, ima li išta teže u životu od toga? Promijeniti se, pobijediti nekog lošeg sebe i shvatiti da nismo baš dobri kakvim se sebi, u vlastitom bunilu samoljublja, činimo.

Zbog toga, dok mislim o sebi i vlastitoj odgovornosti, nemam snage suditi druge, moralizirati, pričati o vlastitom bijesu, suzama, muci koju sam osjećao u slikama zapaljenih zgrada zidanih ciglama čuvenog Augusta Brauna, junaka romantičnih sarajevskih priča.

Nemam snage ni govoriti o tragediji uništenog Arhiva BiH i o tome šta to znači jer, nažalost, nema ni mnogo onih koji uopće mogu shvatiti dimenzije te tragedije. Ne želim ni opisivati potencijalno patetičnu sliku kako udišem miris dima prisjećajući se dana provednih u Vatrogasnoj brigadi sa tim hrabrim ljudima.

Ne želim spominjati ni osjećaj te tuge dok gledam kako ih grupa ljudi zaustavlja na Skenderiji ne dozvoljavajući im da rade svoj posao koji su obavljali i pod granatama.

Lahko mi je suosjećati i sa policajcima jer znam da su jednog dana, kad smo ih zvali Vikićevci, ulijevali sigurnost obespravljenim, poniženim građanima. 

Razmišljam da li bi iole pametan čovjek uopće spomenuo da su u zgradi Skupštine izgorjele slike sarajevskih gradonačelnika, a da je na jednoj od njih bio njegov otac. Logično je danas ako ti je otac bio političar, da je bio i lopov, a djeca takvih uglavnom će za svijet ostati neki mrski guzonjini sinovi. 

Zašto bi meni smetalo što taj objektivno poniženi svijet, bez plaća, gladan i umoran od života, misli o meni i mom ocu ili o svim političarima i javnim radnicima ne trudeći se napraviti ni razliku među njima. Zašto bi, na kraju krajeva, oni bili izašta krivi, ako se kao društvo nismo brinuli za njih i ako nemamo uspostavljena bilo kakva mjerila vrijednosti?

Volio bih i nadam se da su vatre 7. februara zagrijale do užarenosti stolicu na koju nekom, nakon svega ovoga, valja sjesti.

Ogledalo današnjeg stanja jesu i oni mladoliki huligani, nezastrašeni iskustvom rata, sa kapuljačama preko glave, koji ne prave razliku između razbijenog stakla i zapaljenog arhiva. Je li moguće da ne shvaćamo kako je naš odnos prema obrazovanju budućih generacija jedan od ključnih problema? Da li smo ih naučili značenju riječi "pravda" i "poštenje", razliku između materijalnog i duhovnog siromaštva?

Sve te stvari o kojima sam danas razmišljao u vlastitim lutanjima uglavnom su teme za neka druga vremena. Dogodilo se to što se dogodilo i jedino što se može jeste uzeti neku skupo plaćenu pouku.

Jasno je valjda da se gluhom ne šapće na uho, a slijepom ne namiguje. Ako nakon bezbrojnih protesta, apela i uzdaha građana zbog nepravde i jada, oni čiji je posao čuti ne žele da čuju, onda se samo, osobno, mogu nadati da će jučerašnje nasilne demonstracije biti razlogom da se svi dobro zamislimo nad pitanjem kako da nam svima bude bolje.

Volio bih i nadam se da su vatre 7. februara zagrijale do užarenosti stolicu na koju nekom, nakon svega ovoga, valja sjesti.

Ko bi se pri pameti volio danas zamisliti na mjestu političkih vođa, osim možda njih samih, jer vlast je opasna droga? Od te droge vi vidite samo ono što želite, pa povjerujete kako je normalno da vas policajci brane od vlastitog naroda.

Očekujete da se drugi bore za vas, a da vi niste spremni posvetiti ni minutu ozbiljnosti tuđim dramama i problemima. Drugi vam postanu toliko besmisleni i glupi da niste u stanju ni glumiti da vas njihovi problemi zanimaju, pa ni onda kada ljudima frcaju suze iz očiju. Podsmjehujete se i ignorantni ste prema tuđoj nesreći. Izgledate k'o oni jadnici u kući Velikog brata, vjerujući da je to što vas ljudi masovno gledaju odraz vaše zanimljivosti, a ne praznoće života gledatelja.

Uživate samo u poređenju sa gorim od vas. Zaista od te droge ljudi zaglupe. Ne malo. Dobro zaglupe pa npr. kad ljudi protestuju, vi povećate sebi plaće za vlastitu nesposobnost, nesvjesni da bi svi, koji su digli ruku za takve prijedloge, trebali pod hitno zatražiti ono ljekarsko uvjerenje od psihijatra. Međusobna prepucavanja i optužbe zamišljate kao vlastitu mudrost. Dok sve gori, nastojite se okoristiti nekim zamišljenim političkim poenom, praveći se kao da se vi javljate sa Marsa.

U situaciji u kojoj su se 7. februara našli naš grad i država, izjave pojedinih političara usporedive su s pokušajem da se zapaljene zgrade Predsjedništva i Kantona gase polijevajući vatru kantama benzina. U svakoj ružnoj riječi o vama vidite zavjeru, a sve one što su protiv vas strpate među huligane zaboravljajući da ste lično učestvovali i u kreiranju huliganstva ne čineći ništa po pitanju poštivanja zakona, obrazovanja, ekonomskih i socijalnih programa, zdravlja i sporta, kulture i umjetnosti. 

Stoga za kraj, nakon užasnog dana, bilo je smisleno te večeri doći na koncert Rundek Cargo Trija u Sarajevskom ratnom teatru. Pozorište je bilo puno, a atmosfera odlična. Stari borac za ljudska prava kao da je planirao dan kada je vrijeme za koncert u Sarajevu. Potpuna ekstaza pri pjesmama "Apokalipsa" i "Ay, Carmela" odraz je istog onog osjećanja s kojim su se danas građani/ke okupili pred kantonalnim skupštinama Sarajeva, Tuzle, Mostara... 

Važno je spomenuti kako je tog tužnog 7. februara koncert Rundek Cargo Trija bio jedini kulturni događaj koji nije otkazan. To nije bila zabava, već ozbiljan čin, gdje su se ljudi pjesmama, smijehom i suzama borili braneći grad.

U teatru, na koncertima, u kinima i knjigama ljudi, također, bacaju neke zamišljene kamenice, spaljuju simbole nepravde, mitove i iluzije. Neobrazovan svijet ismijavat će se, a gladne neće zanimati to da je zapravo svaki umjetnički čin revolucija s ciljem poboljšavanja svijeta. Veći je problem što to ne shvaćaju oni koje smo izabrali da vode zemlju u kojoj živimo.

Koncert Rundek Cargo Trija

Zaboravili su mnogi šta su nam značili kultura i umjetnost pod opsadom, te da je pod kišom granata u istoj spaljenoj Skupštini 1992. osnovan jedan teatar s obrazloženjem da je od značaja za odbranu grada. Tada smo kao i sinoć u tom mjestu branili grad od agresije, nasilja, destrukcije, primitivizma, huliganstva, lopovluka, korupcije i svih drugih oblika nepravde. Zbog toga mislim da je važno spomenuti kako je tog tužnog 7. februara koncert Rundek Cargo Trija bio jedini kulturni događaj koji nije otkazan. To nije bila zabava, već ozbiljan čin, gdje su se ljudi pjesmama, smijehom i suzama borili braneći grad. Bili su poput Indijanca sa strijelom u grlu, iz priče koju mi je u ratu ispričao Haris. Pitali su ga kako je, a on je odgovorio: „Dobro, ali me boli kada se smijem!“

Sarajevski ratni teatar osnovan je 17. maja 1992, 15 dana poslije drugog maja 1992. kada su se na istom mjestu vodile odlučujuće borbe za slobodu grada. Te smo '92, zahvaljujući policiji i narodu, pobijedili i to smo znali iste te večeri, iako nije bilo ni struje, ni telefona, ni mobitela, ni fejsbuka... Tada nismo računali štetu. Ove 2014. znamo da se šteta mjeri milionima, ali rezultate koristi tek ćemo saznati u danima, mjesecima i godinama koje slijede...

Gledajući zgradu u plamenu, bez želje da psujem i mrzim, otupljen od različitih osjećaja, samo izgovaram: “Podari nam Bože pameti i pravedne vladare!“

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera