Piše: Ensar Eminović
Nakon brojnih komentara o posljednjim izborima u Bosni i Hercegovini, još brojnijih samozvanih, izvikanih i takozvanih političkih analitičara i intelektualaca, čovjek naprosto ne može a da se ne zapita ko su ti i šta su ti, da prostiš, analitičari i intelektualci? Kome i čemu oni služe? Ko od njih ima koristi? Čitajući i slušajući njihove analize, mišljenja i stavove, čovjeku se nameće i pitanje - šta li je ta, da prostiš, demokratija?
Drugim riječima, postavlja se pitanje da li ti analitičari i intelekutalci uopće razumiju narod i demokratiju? Po svemu sudeći, za veliki broj njih odgovor na to pitanje bio bi negativan.
Kao ilustraciju toga, navest ću dio prepiske koju sam desetak dana pred posljednje izbore imao s prijateljem kojeg neki naši mediji tituliraju kao poznatog političkog analitičara.
Da li analitičari i intelekutalci uopće razumiju narod i demokratiju? Po svemu sudeći, za veliki broj njih odgovor na to pitanje bio bi negativan.
"Realno, jedino Emir Suljagić i Bakir Izetbegović mogu pobijediti. Bit će u par hiljada glasova između njih dvojice", ustvrdio je samouvjereno moj prijatelj.
"Vjeruj da ne treba zanemariti ni Fahrudina Radončića. Njega i Emir i Bakir potcjenjuju", prokomentirao sam.
"Svašta ja ne znam, ali brojeve znam vrlo dobro", dodao je moj prijatelj.
"Pa šta kažu brojevi?", upitah znatiželjno.
"Emir ili Bakir, Fahro nema nikakve šanse", bio je kategoričan moj prijatelj.
Totalno 'iskopčani' od naroda
"Ja nešto ne vjerujem u te brojeve", rekoh. "Ne znam koliko su ankete validne, jer naš narod nije iskren. Prošli put su brojevi bili u korist Harisa Silajdžića, pa ga i Fahro i Bakir pobijediše. Odeš u Banju Luku, ne možeš naći pet ljudi da su za Savez nezavisnih socijaldemokrata, a onda SNSD 'razvali'. Isto kao kad su svi bili za reformiste i Antu Markovića prije rata", bio je moj komentar na njegovu tvrdnju vezanu za brojeve i ankete.
Ono što je moj prijatelj zanemario, kao i većina političkih analitičara koji su zakazali u svojim prognozama, jeste da brojevi nisu narod. U predizbornim analizama matematika je važna, ali je psihologija važnija. Mnogo je bitnije poznavati psihu naroda nego brojeve. A da bi se upoznala psiha naroda, mora se živjeti s narodom. Ne može se sjediti samo s istomišljenicima i raspravljati o brojevima u nekom virtualnom svijetu i okruženju koje nema puno dodirnih tačaka ni s narodom, ni sa stvarnošću.
Komentirajući izborni krah Socijaldemokratske partije Bosne i Hercegovine, Željko Komšić je rekao: "To što je radio jedan čovjek ili grupa ljudi u SDP-u je na kraju krajeva SDP koštalo. Vidim da se oni sada ljute na narod. To je pogrešna logika. Narod uvijek ima neki sistem i logiku. To što je ti ne razumiješ, to je tvoj problem."
Od naših nazovi-eksperata narod defitivno nema puno koristi. Štaviše, oni samo dodatno zbunjuju ionako zbunjeni narod.
Komšićev komentar je zaista na mjestu. Ne može se ljutiti na narod za nečiji izborni poraz. Doima se da politički analitičari i intelektualci, koji, po nekom čudnom shvatanju, moraju biti lijevo-građansko-orijentirani da bi nosili te titule, baš kao i kvazi-građanski SDP, dijele najmanje dvije osobine: nerazumijevanje naroda i nerazumijevanje demokratije.
Narod nisu brojevi i stoga, bavljenje brojevima teško može pomoći ukoliko želimo razumjeti narod. Narod su ljudi, bića od krvi i mesa, koja, uz to, imaju i nešto neopipljivo i nemjerljivo, a istovremeno veoma bitno - emocije. Mnogi ljudi glasaju vođeni emocijama, odnosno srcem i dušom. Zato su analitičari obično u krivu. Problem s našim takozvanim intelektualcima i analitičarima je što su, uglavnom, totalno "iskopčani" od naroda.
Osim toga, većina tih "eksperata", odnosno kvazi-intelektualaca i kvazi-analitičara koji komentiraju našu društvenu zbilju, najviše služe sami sebi i njihova svrha je, uglavnom, ostvarivanje lične dobiti, privilegija i društvenog statusa. Pravi intelektualac je onaj od čijeg intelekta šira zajednica ima koristi. Od naših nazovi-eksperata narod defitivno nema puno koristi. Štaviše, oni samo dodatno zbunjuju ionako zbunjeni narod.
'Žuti' i 'crveni'
Iako bi trebali biti advokati istine i zastupnici ideje općeg dobra (kako to često navodi profesor Mustafa Spahić, u našem narodu poznatiji kao Mujki), oni svojim stavovima, komentarima i mišljenjima, fino zapakovanim u sofisticirane fraze i floskule, samo dodatno kontaminiraju i ono malo zdravog razuma što je kod naroda ostalo.
Sve to, uz inflaciju pojmova "analitičar", "ekspert" i "intelektualac", dovelo je do obesmišljavanja tih pojmova. (O inflaciji pojma "politički analitičar" u našim medijima nedavno je pisao poznati novinar Gojko Berić). Ti pojmovi, nažalost, u našem okruženju postali su toliko profanisani da one kojima se pripisuju te "titule" malo ko više uzima zaozbiljno. Stoga ne treba iznenaditi ako uskoro u crnim hronikama budemo čitali o slučajevima tipa: "Pretučen jer je komšiju vrijeđao i nazivao ga pogrdnim nazivima 'analitičar', 'ekspert' ili 'intelektualac'."
Upoređujući našu stvarnost s izjavama, stavovima i komentarima većine naših analitičara i intelektualaca, može se zaključiti da oni uopće ne poznaju svoj narod i da su u velikoj mjeri odrođeni od tog naroda. Može zvučati paradoksalno, ali čini se da naši političari mnogo bolje poznaju narod, njegovu psihu i potrebe te da su mu mnogo bliži od analitičara i intelektualaca. Na kraju krajeva, izborni rezultati se mogu uzeti kao potvrda toga.
Pored nerazumijevanja naroda, druga osobina, odnosno problem, većine analitičara, intelektualaca i političara takozvane građansko-lijeve orijentacije jeste njihovo nerazumijevanje demokratije. Drugim riječima, njihovo shvatanje demokratije, koje bismo mogli nazvati elitističkim, jeste da je demokratija dobra sve dok većina naroda ne glasa za, po njihovom mišljenju, pogrešne političke opcije.
Ne treba iznenaditi ako uskoro u crnim hronikama budemo čitali o slučajevima tipa: Pretučen jer je komšiju vrijeđao i nazivao ga pogrdnim nazivima 'analitičar', 'ekspert' ili 'intelektualac'.
Takvo elitističko shvatanje demokratije postoji u nekim zemljama kao što je, recimo, Tajland. Za pojašnjenje, turbulentnu političku scenu te zemlje karakterizira duboka podvojenost i permanentni sukob između "crvenih" i "žutih". "Crveni" predstavljaju brojnije i siromašnije slojeve ruralnog stanovništva, a "žuti" manje brojno, ali bogatije urbano stanovništvo srednje i više klase, kao i rojaliste. "Crveni" uvijek pobjeđuju na izborima, a "žuti" ih konstantno ruše sa vlasti putem direktnih ili indirektnih državnih udara.
U posljednje vrijeme "žuti" traže suspenziju demokratskog procesa i insistiraju na uspostavi "narodnog vijeća", koje bi biralo premijera i ministre, nove strukture koja bi trebala upravljati zemljom, a ne bi imala ni legalitet, ni izborni legitimitet. Svjesni su da bi svako raspisivanje vanrednih ili redovnih izbora ponovo dovelo "crvene" na vlast te stoga ne žele izbore. Na komentare novinara da je Tajland demokratska zemlja i da su izbori jedan od najbitnijih segemenata demokratije, jedan od vođa "žutih" jednom prilikom je izrekao nešto što najbolje odslikava njihov način razmišljanja, odnosno elitističko shvatanje demokratije: "Da, ali oni [misleći na 'crvene'] pogrešno glasaju!"
Spremni preuzeti rizik
Ako uporedimo ovakav način razmišljanja s izjavama i komentarima nekih naših političkih analitičara i intelektualaca, pa čak i pojedinih "građanskih" političara, vidjet ćemo da u suštini tu nema puno razlike. Prevlađujući stav je da je narod opet pogrešno glasao (kao da postoji neki općeprihvaćeni standard ispravnog glasanja). "Izbore su izgubili građani, odnosno narod", lamentiraju ti analitičari i intelektualci. Obuzeti gubitničkom frustracijom, i neki SDP-ovi članovi su za svoj poraz također optužili narod. "Kakav narod - takva i vlast", lijevo-građanski arogantno izreče Bakir Hadžiomerović.
Dakle, prema tom shvatanju, demokratija je dobra sve dok većina naroda glasa kako bih ja želio, a problem nastaje kad narod glasa "pogrešno". U takvom shvatanju demokratije vide se i obrisi mesijanskog kompleksa. A historija (posebno religije) nas uči da su mesije uvijek bile u manjini, samim tim izloženi nepravdi i tiraniji većine. Historija ljudskog roda je, općenito, prepuna primjera tiranije i nepravde većine nad manjinom. Nažalost, to se dešava i u demokratskim društvima i predstavlja jednu od karakteristika nesavršenog tipa društveno-političkog uređenja kakav je demokratija. Drugim riječima, ako zagovaramo demokratiju, onda moramo biti spremni preuzeti rizik da možemo biti i u manjini i da izbore mogu dobiti i oni koji nisu baš po našem ukusu.
A naš narod u svojoj, ponekad morbidnoj, ironiji ima običaj reći: 'Ne brinite se, neće ni ova demokratija vječno trajati.'
Interesantna, ali manje poznata činjenica je da pojedini veliki američki državnici, političari i osnivači Sjedinjenih Američkih Država uopće nisu bili veliki ljubitelji demokratije. Naprimjer, James Madison je tvrdio da je demokratija pravo naroda da izabere svog vlastitog tiranina, a John Adams je poznat po izjavama da demokratija nikad ne traje dugo. "U kratkom vremenu ona se potroši, iscrpi i ubije samu sebe. Nikada nije postojala demokratija koja nije izvršila samoubistvo", tvrdio je Adams. Ni Winston Churchill nije imao različito mišljenje od velikih američkih državnika. "Najbolji argument protiv demokratije je petominutni razgovor s prosječnim glasačem", govorio je Churchill.
Stoga bih preporučio našim vrlim intelektualcima i analitičarima koji imaju problem s rezultatima demokratskih izbora i optužuju narod za pogrešno glasanje da svoju intelektualnu energiju usmjere na ukidanje demokratije i uspostavu republike. Oni koji se bave političkim naukama i poznaju, naprimjer, političku historiju SAD-a znaju o čemu govorim. Postoji razlika između demokratskog i republikanskog uređenja. Na kraju krajeva, SAD nije ni zamišljen da budu demokratija, već republika. Zato na političkoj sceni SAD-a i danas imamo dvije velike političke stranke - republikance i demokrate - koje se bore za različite vizije uređenja svoje zemlje.
A naš narod u svojoj, ponekad morbidnoj, ironiji ima običaj reći: "Ne brinite se, neće ni ova demokratija vječno trajati."
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera
Narod su ljudi, bića od krvi i mesa, koja imaju nešto neopipljivo i nemjerljivo, a istovremeno veoma bitno - emocije.
