Piše: Sead Fadilpašić
Imala je samo 11 mjeseci kada su joj oca odveli do džamije u selu Čarakovo kod Prijedora i tamo ubili.
Dvadeset i dvije godine kasnije, Merjema Dizdarević, konačno će ukopati oca, imama Sulejmana Dizdarevića, ali kaže da joj to i dalje ne donosi nikakav duhovni smiraj. Njena priča, kaže Merjema, tek počinje.
„Sve do sada sam se nadala da je moj otac tu negdje, da je izgubljen. U čovjeku postoji vječna nada da će se naći neki materijalni dokaz“, kaže Merjema.
Teže nego ikada
Sjećanja na oca Sulejmana nema, kaže da ima samo svoju maštu koju koristi da zamisli kako bi bilo živjeti uz oca.
„Tek sada, kada su ga pronašli, ja sam se sabrala i suočila s tim užasom koji se dogodio prije 22 godine. Ja sam bila 11-mjesečna beba, mogu samo pokušati zamisliti u svojoj glavi. Sada kada je pronađen, mislim da mi je teže nego sve ove 22 godine čekanja, iščekivanja i traženja. Pitati se: Gdje je? Šta je s njim?“
„Mi smo odrasli bez tog jednog dijela, bez muške topline i sigurnosti, pa sam se bojala. Sada shvatam da me je to samo činilo jačom. Naučila sam da se za sve borim sama, a stekla sam i osjećaj kao da je tu, bez obzira što nije.“
U petak je pronađen i dio njegove ruke, na kojoj je još uvijek stajao ručni sat. Sat koji je nosio onog dana, kada su ga otrgnuli od porodice, otrgnuli od Merjeme i odveli pred džamiju.
„Njegovo tijelo nije kompletirano, nađeni su samo neki dijelovi. A svaki put kada pronađu neki novi dio i kada mi to jave, mene to nanovo strese.“
Vjera joj, kaže Merjema, pomaže da se nosi sa svakodnevnim problemima. A odlučila je nastaviti svoj život u Bosni i Hercegovini, tu studirati i boriti se za sebe.
Muška podrška
„Teško je biti bez muške potpore u životu. Svakom djetetu su potrebna oba roditelja, jer svaki od sebe daje jedan dio. Mi smo odrasli bez tog jednog dijela, bez muške topline i sigurnosti, pa sam se bojala. Sada shvatam da me je to samo činilo jačom. Naučila sam da se za sve borim sama, a stekla sam i osjećaj kao da je tu, bez obzira što nije.“
Ipak, snaga je izda kada stignu praznici. Posebno je teško, priznaje, kada dođe mjesec ramazana i kada nastupi Bajram.
„Sve što radim, radim u Božije ime, nadajući se da ću ga jednog dana sresti. Meni vjera pomaže da svaki dan preživim, ali mi posebno teško padaju praznici. Dok drugi ljudi mogu da dočekaju svoje roditelje, ja ne mogu. Za ramazan mi je najteže“.
Sud BiH u martu je osudio Dragomira Soldata, Velimira Đurića i Zorana Babića na po 21 godinu zatvora, za zločine počinjene u selu Čarakovo.
Žrtve tog zločina bile su nesrpski civili, a optuženi su ih odveli pred džamiju i hladnokrvno ubili, rečeno je tokom izricanja presude.
Merjema, koja naglašava da nije jedina u porodici koja pati - i zbog toga ne želi da njena fotografija bude objavljena - ističe kako je cijeloj porodici posebno šokantno što ljudi koji su joj ubili oca, slobodno šeću Prijedorom nakon prvostepene presude.
Muškarce su izveli iz kuća i odveli pred džamiju, a Soldat je strijeljanje naredio riječima: „Vodite ih pred džamiju, nek' se mole Bogu i Aliji“.
'Kao da nisu ljudi'
Nakon pucanja su Đurić i Babić, te još jedan neidentfikovani vojnik, zapalili džamiju, čiji su dijelovi padali po tijelima.
Merjema, koja naglašava da nije jedina u porodici koja pati - i zbog toga ne želi da njena fotografija bude objavljena - ističe kako je cijeloj porodici posebno šokantno što ljudi koji su joj ubili oca, slobodno šeću Prijedorom.
„Ljudi koji su ubili mog oca jesu osuđeni na zatvorske kazne, ali su pušteni na slobodu do drugostepene presude, što me posebno boli. Meni je to sve bilo i nekako smiješno. Osjećam se da se nalazim u nekom apsurdu, kao da nisam u stvarnom sudu. Oni su se ponašali tako opušteno. Sjedila sam nekih desetak metara od njih i posmatrala ih na svakom suđenju. Oni su tako bezbrižni, kao da nisu ništa uradili. Oni su pobili toliko ljudi, ne samo mog oca. Počinili su toliko užasa, a kao da nemaju nikakvih osjećanja. Kao da nisu ljudi.“
Dok ponavlja pitanje „Zašto? Zbog čega su ih pustili?“ i naglašava da ne vidi smisao puštanja, kaže da se i djeca ubica njenog oca, stide njihovih djela.
„Pravda apsolutno nije zadovoljena. Strašno je da će se oni šetati po Prijedoru dok mi budemo ukopavali te žrtve, umjesto da budu u zatvoru, da budu kažnjeni odmah. Ne vidim smisao tog puštanja. Zašto, zbog čega?“
„Na suprotnoj strani od nas sjedila je porodica optuženika. Jedan od njih trojice, dok je sutkinja pričala detalje, ustao je i rekao policajcu da više ne može tu da bude i htio je da izađe. Vidjela sam da mu je stvarno loše. To znači da se čak i njihova sopstvena djeca njih stide. Samo se očito oni ne stide svojih djela.''
Nekadašnji imam džemata Čarakovo kod Prijedora, Sulejman ef. Dizdarević, bit će ukopan u nedjelju. Dvadeset dvije godine nakon zločina, u Kozarcu će biti klanjana džennaza namaz za 283 ubijena Bošnjaka i obavljena sahrana jednog ubijenog Hrvata.
Dizdarević je 23. jula 1992. godine sa još 11 Bošnjaka izveden iz kuće i strijeljan ispred džamije u kojoj je obavljao dužnost imama.
Izvor: Al Jazeera
Merjema Dizdarević, kćerka imama koji je ubijen u Čarakovu kod Prijedora, nakon 22 godine će ukopati oca.
