Slovenska maćeha i južne 'pepeljuge'

Piše: Goran Borković

Vijest da je Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu presudio protiv Ljubljanske banke dočekana je u Hrvatskoj s tek nešto manje radosti nego vojno-oslobodilačka akcija "Oluja" 1995. godine. Kako i ne bi? Odvjetnik Milivoje Žugić još je prije nekoliko godina ispričao kako je, nakon što je obavijestio jednog od štediša da će dobiti novac koji je za vrijeme Jugoslavije čuvao na bankovnoj knjižici tada elitne Ljubljanske banke - a bila je riječ o nekih 80.000 eura - čovjek od uzbuđenja preminuo.

I nije jedini. Gotovo 25 godina nakon sloma Jugoslavije predugo je vremena da dobar dio onih koji su novac čuvali u Ljubljanskoj i sličnim bankama koje su, uspostavom nacionalnih država, počele isto tako dijeliti i dojučerašnje štediše, dočeka živ pravdu i dobije novac koji je uštedio do 1990. godine.

Niti rezultate ove presude mnogi neće dočekati, s obzirom da će trebati čekati još najmanje šest godina da dođu do svojih deviznih depozita, što sud sada nalaže Ljubljanskoj banci i slovenskoj državi, koja je inzistirala na tvrdnji da je rješenje pitanja starih štediša isključivo sukcesijsko.

Prema procjenama koje donosi slovenski dnevnik Delo, ta država u tzv. sukcesijskom fondu, koji je i stvoren kao rezerva upravo za ovakva potraživanja, ima oko 80 milijuna eura. Isto to Delo piše da glavnica dugova Ljubljanske banke u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, zaključno s 1991. godinom, iznosi 250 milijuna eura, dok je ukupni iznos, uključujući kamate, premašio 500 milijuna eura, čije bi vraćanje u trenutku ovako teške gospodarske krize, koja potresa i sjeverne susjede, bio veliki financijski udarac za Sloveniju.

Upravo je zbog toga Sud u Strasbourgu Sloveniji ostavio godinu dana da  pripremi mehanizam za isplatu odšteta i uloga starim štedišama izvan Slovenije, baš kao što je ta država napravila onima koji su imali slovensko državljanstvo devedesetih godina. Plan se mora predstaviti tajništvu Vijeća Europe, koje će nadzirati izvršenje presude.

Nakon toga prihvatio bi se zakon o isplati u slovenskom Parlamentu, a Delo navodi da bi šest do sedam godina bio realan rok za isplatu prevarenim štedišama u cijelosti, s tim da bi, ako bi se prihvatio model za domicilno stanovništvo, najprije bili isplaćeni oni s manjim potraživanjima do 500 eura, dok bi ostali bili isplaćeni u pet godina, u deset obročnih tranši.

Stara i Nova Ljubljanska banka

Odnos Ljubljanske banke prema hrvatskim i štedišama iz Bosne i Hercegovine nakon raspada Jugoslavije bio je poput odnosa maćehe prema Pepuljugi. S tim da među onima koji su se odlučili zarađeni novac baš u slovensku financijsku kuću nije bilo baš puno "pepeljuga". Ljubljanska je banka, naime, u to vrijeme - posebno u Hrvatskoj - bila na iznimno dobrom glasu. Na određen način simbolizirala je sigurnost, puno više nego slične banke čije je sjedište bilo smješteno južnije od alpske države.

Privredna banka je u to vrijeme bila okrenuta prema gospodarstvu, Zagrebačka se tek razvijala u ovo što danas jest, a Splitska i Riječka i tako nisu nikad ozbiljno gledale izvan regionalnih okvira. Ovo su bili Slovenci... Netko tko je puno ozbiljniji od tamo nekog Dalmatinca, Bosanca, Crnogorca... I ako primam plaću preko Splitske, štedjet ću preko Ljubljanske, bio je stav mnogih, posebno gastarbajtera, koji su teško stečene njemačke marke - pokazalo se kasnije - olako prepustili na upravljanje Ljubljančanima.

Propašću Jugoslavije situacija se u potpunosti promijenila. Jednako kako su tretirali sve neslovence, tražeći od njih da se nacionalno izjasne i samim tim postanu državljani "Dežele", tako su tretirali i štediše jedne od vodećih financijskih institucija u bivšoj državi. Jednostavno su ih "izbrisali", "otpisali", zapravo - prevarili. Svojim štedišama koji su se nacionalno, odnosno narodnosno, izjasnili kao Slovenci, isplatili su staru štednju i u isto vrijeme "staru" Ljubljansku banku poslali u stečaj.

Odmah potom osnovali su Novu ljubljansku banku, čiji se predsjednik Uprave Janko Medja i ovih dana u hrvatskim medijima kune da oni nemaju nikakve veze - niti pravne, niti bilo kakve druge - s Ljubljanskom bankom u stečaju. Ostavili su jedan ured u Zagrebu, čisto da zamaže oči prevarenim štedišama koji nisu iskoristili priliku da prebace potraživanja na hrvatsku državu i još ponešto imovine koju nisu - a zgradu je doista teško premjestiti u Sloveniju - uspjeli staviti u novu funkciju. Tek su posljednjih godina sudovi u Hrvatskoj počeli donositi odluke o ovrhama nad objektima Ljubljanske banke, iz čega se, međutim, naplatio neznatan dio bivših štediša, uglavnom onih čije je postupke vodio odvjetnik Milivoje Žugić.

Priča je tek počela

Unatoč ozbiljnom lopovluku, odnosno besramnoj krađi prilične količine novca u režiji slovenske države, koja je vlasnica banke, Nova ljubljanska banka vrlo se brzo suočila s manjkom tržišta, pa se opet počela širiti, ovaj put ne po Jugoslaviji, nego po "regiji". Pokušali su ući i u Hrvatsku, ali Hrvatska narodna banka njihove je zahtjeve uporno odbijala, ne želeći dati dozvolu za rad dok se ne riješe "izbrisani", odnosno dok Ljubljanska banka u stečaju, Nova ljubljanska banka d.d., ili Slovenija kao država - tko već, svejedno - ne isplati depozite.

Unatoč tome, Nova ljubljanska banka je pronašla način i, preko svojih leasing i faktoring poduzeća , prije više godina počeo poslovati u Hrvatskoj. Možda ima i određene kozmičke pravde u onome što je direktor Nove ljubljanske banke konstatirao prije nekoliko dana za zagrebački Večernji list da su te poslovnice zapravo propale i da ih treba ili zatvoriti ili prodati. Bile su, naravno, skrivene pod drugim imenima, jer je odium hrvatske javnosti prema toj banci još uvijek priličan. Ilustracije radi, samo da upozorimo na činjenicu da se i sam hrvatski premijer Zoran Milanović morao itekako prati u javnosti nakon što je otkriveno da mu je brat, inače srednjeuspješan poduzetnik, dobio kredit upravo kod Nove ljubljanske banke.

Premda se čini da je priča završila, ona je, zapravo, tek započela. Slovenska država će svake godine iz proračuna morati odvajati više stotina milijuna eura za isplatu, i to s velikim upitnikom koji se nadvio nad realnim iznosom kamata, budući da se novac duže od 20 godina nalazi zarobljen u ljubljanskim sefovima. Odnosno, bio je zarobljen. Više ga nema, budući da se i Nova ljubljanska banka koprca u svojim problemima do kojih su dovele novokomponirane slovenske političko-ekonomske elite, koristeći tu banku kao bankomat. Dok je bila konjugacija, nekako je išlo. Čim je došlo do recesije, banka u većinskom državnom vlasništvu legla je na koljena, baš kao i hrvatske banke još tamo devedesetih, kada su sanirane iz proračuna i potom (jeftino) prodane novim vlasnicima.

U Sloveniji se nadaju da presuda nije konačna, iščitavajući između redaka da se ipak radi o sukcesijskom pitanju, mada bi svaki profesor na pravnom fakultetu odmah srušio studenta da ovaj i pomisli reći kako je ugovor o štednji pojedinca i banke državno pitanje. Ono što slovenskoj strani ide u prilog svakako je činjenica da i Ljubljanska banka ima svoja potraživanja u Hrvatskoj, koja se odnose prema kreditiranju tvrtki, ali kako je većina njih odavno ugašena, vjerojatnije je da će im biti - piši propalo...

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera